Ptice već odavno slobodno lete,
naši umovi su u kavezu.
Od čeličnih šipka,
i katanaca poricanja,
on skrojen je.
Zatočeni,
nesvjesni zatočeništva,
zaboravili kako sloboda uma izgleda.
Tamničar nam današnjica,
siva i jednolična,
od nestvarnog svijeta ukradena.
Kakvo jelo se servira,
mi ponizno jedemo,
lijepo ili ne?
Zar je važno?
Robotski ponavljamo,
bez pitanja..
Zašto?
Kako?
Moram li dati aplauz za predstavu koje se užasavam?
